Brak
Sveta tajna braka je Sveta tajna kroz koju Sveti Duh sjedinjuje u jedno biće dva krštena punoletna lica različitog pola, koji pred sveštenikom izjave da će se ceo svoj život uzajamno voleti, biti verni jedno drugom, i u kojoj primaju blagoslov za rađanje i vaspitanje dece.

Brak je Sveta tajna koju je Bog ustanovio još u Raju, rekavši Adamu i Evi: “Rađajte se, i množite se i napunite zemlju” (Postanje I; 28). Kasnije je Gospod Isus Hristos potvrdio Svetu tajnu braka odgovarajući farisejima na njihovo kušanje, “da li sme čovek da otpusti ženu za svaku krivicu?” rečima: “Zar niste čitali da ih je tvorac od početka stvorio kao muško i žensko i reče:“Zato će čovek ostaviti oca i majku i prionuće uz ženu svoju, i biće dvoje jedno telo”? Tako nisu više dva nego jedno telo. Što je Bog sastavio, čovek neka ne rastavlja.” (Matej 19; 4-6). Takođe je osvetio brak Svojim prisustvom na svadbi u Kani Galilejskoj, gde učini prvo čudo pretvorivši vodu u vino.

Mladić i devojka koji odluče da stupe u brak prvo odlaze kod svog sveštenika da obave predbračni ispit. Ovo je neophodno učiniti da bi se otkrile sve eventualne smetnje za stupanje u brak, kao što su: maloletstvo, krvno ili duhovno srodstvo, nesaglasnost roditelja... Ako ne postoji nikakva smetnja za stupanje u brak posle tri Svete Liturgije mladenci dolaze u hram da se venčaju.

Neposredno uoči venčanja vrši se prstenovanje ispred oltara. Samo venčanje obavlja se na sredini crkve, ispred Krsta i Evanđelja, uz prisustvo dva svedoka (kumova). Tada sveštenik pita mladence da li imaju slobodnu volju da stupe u brak, i da li se nisu obećali nekom drugom. Venčanje je obavljeno kada sveštenik stavivši mladencima vence na glavu blagosilja ih uz reči: “Gospode, Bože naš, slavom i čašću venčaj ih”. Posle toga mladenci piju vino iz zajedničke čaše u znak da će celog života deliti dobro i zlo.

Kao što smo već rekli brak je doživotna zajednica, ali u krajnjem slučaju, kao što je neverstvo ili smrt nekog od supružnika, Crkva dozvoljava drugom supružniku da stupi u novi brak.

Jeleosvećenje
Ova Sveta tajna vrši se uglavnom nad teškim bolesnicima, bilo telesnim bilo duševnim. U njoj se bolesniku čitaju molitve i pomazuje se osvećenim uljem (jelejom), kroz koje deluje Božja blagodat za ozdravljenje bolesnika.

Tajnu po pravilu vrši sedam sveštenika, a može i tri. Na sto se stavi činija sa pšenicom, a u sredinu kandilo sa uljem. Pored činije se stavi sedam stručaka bosiljka za pomazivanje. Zatim se vrši osvećenje ulja. Potom se uz čitanje molitava bolesnik sedam puta pomazuje.

Vršenje ove Tajne je zapovešću apostola prenešeno na episkope i sveštenike: “Boluje li ko među vama? Neka dozove crkvene starešine, pa neka se pomole nad njim i pomažu ga uljem u ime Gospodnje. I molitva vere spašće bolesnika, i Gospod će ga podići; ako je i učinio grehe, biće mu oprošteno.” (Jakovljeva 5; 14, 15).

Pokajanje
Pokajanje je Sveta tajna kroz koju vernici ispovedaju svoje grehe i ukoliko to čine iskreno, kajući se, od ispovednika (sveštenika) dobijaju razrešenje grehova u ime Isusa Hrista. Episkopi i sveštenici, kao naslednici apostola, imaju tu moć da opraštaju grehe, jer reče Isus apostolima: “Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grehe oprostiće im se; i kojima zadržite zadržaće se.” (Jovan 22; 22, 23).

Vernika koji se i ispovedio i pokajao sveštenik razrešava greha čitajući molitvu:“Gospode Bože naš, koji si Petru i bludnici suzama podario oproštaj grehova, i carinika koji je poznao grehe svoje opravdao, primi ispovest sluge tvoga (ime), i grehe koje je sagrešio voljno ili nevoljno, rečju ili delom ili mislima, Ti mu kao blag i čovekoljubiv Bog oprosti. Jer Ti jedini imaš vlast otpuštati grehe, jer si Bog milosti i sažaljenja, i Tebi slavu uznosimo, Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i uvek, i u vekove vekova. Amin.” Sveštenik neće pročitati ovu molitvu ako se vernik ne kaje iskreno, već to čini samo radi formalnosti. Oni koji se na takav način ispovede i dalje ostaju pod teretom greha. Jedan od dokaza da je ispovest obavljena kako treba jeste olakšanje na duši koje oseća onaj koji se ispovedio.

Sveštenik je obavezan da i po cenu života čuva tajnu poverenu mu prilikom ispovesti. u suprotnom može biti lišen svešteničkog čina.

U slučajevima kada je vernik ispovedio neki teži greh sveštenik mu preporučuje epitimiju (kaznu), koja zavisi od težine i vrste učinjenog prestupa. Epitimija može biti dodatni post ili molitva, činjenje milosrđa, ako smo koga oštetili da mu to nadoknadimo, da molimo oproštaj od onih koje smo uvredili, pa čak i zabrana pričešćivanja na određeno vreme.

Važno je reći da je sveštenik samo posrednik između nas i Boga, i da ispovedajući svoje grehe i kajući se pred pred sveštenikom mi se ustvari ispovedamo i kajemo pred Bogom.

Ispovest i pokajanje treba obavljati što češće, a pogotovu u bolesti, jer ne znamo vreme svoje smrti, te je zbog toga potrebno da se oslobodimo greha i tako zadobijemo Carstvo nebesko.