Smrt je strašna i užasna stvar, a pogotovu smrt neke veoma drage osobe kao što je to majka ili otac. Da li postoji rešenje problema smrti, postoji. A to rešenje je dao Gospod Isus Hristos. Sva mudrovanja ljudska, sve filosofije i sve religije ovoga sveta pokušavale su i pokušavaće da reše najveću misteriju, najveću tajnu, tajnu smrti. Od kada se čovek pojavio na ovosvetskoj pozornici života, postavio je sebi pitanje, koje ga evo već hiljadama godina muči i opterećuje. To večno pitanje je, šta je smrt i kako pobediti smrt? Ovaj problem smrti mučio je um i duh čovekov od kako je čovek stupio na pozornicu života i osećao je jaku potrebu za rešenjem ovog problema. 

Gospod Isus Hristos je ne rečima, ne filosofijom, ne apstraktnim idejama dao odgovor na večno pitanje čovekovo, kako pobediti smrt? Svoj odgovor je dao na delu, svojim slavnim Vaskrsenjem. Vaskrsenjem nam je pokazao da će svi oni koji su umrli, prilikom NJegovog Drugog dolaska vaskrsnuti iz mrtvih, kao što je i On posle svog Krsnog stradanja Vaskrsao iz groba. „Vaskrsnuvši iz mrtvih Hristos je vaskrsenje iz mrtvih učinio mogućim za sve ljude i dobre i zle. Pitaće se neko, kako je to Hristos pobedio smrt kada mi i dalje umiremo pređašnjom smrću? Tačno, smrt postoji, ali je blagodaću Bogočovekovog Vaskrsenja ona prestala da bude za ljudsku prirodu proklestvo, užas, strah, već je postala privremen i prolazan san. Sveti Jovan Zlatousti na jednom mestu kaže: Mi i sada umiremo pređašnjom smrću, ali ne ostajemo u njoj. A to ne znači umreti. Prava, istinska smrt je kad onaj koji je umro nema više mogućnosti da se vrati u život. Ako će on posle smrti oživeti i pritom živeti boljim životom, onda to nije smrt već spasenje. 


Šta su zadušnice i kako Crkva obeležava zadušnice? 

  • Preminuti- znači preći iz ovog privremenog života u onaj drugi, večni.
  • Zadušnice - (za dušu) - dan posvećen umrlima, kada se čine molitve i daje milostinja za duše pokojnika.
  • Pokoj - znači večni mir, kaže se: pokojna mu duša bila, odn. Večni mir duši njegovoj.
  • Parastos - (grčki:  parastasis - što znači posredništvo, zastupništvo - jer se u ovoj službi Crkva molitvama zauzima, posreduje, zastupa i moli pred Bogom za umrlog.
  • Panihida - ( panihis - pan = sav, ceo; niks = noć; ado= pevam) - panihida je u početku bila svenoćno bogosluženje, a kasnije je postala služba za umrle.)
  • Daća - (Od glagola dati - daje se; ili se u nekim krajevima naziva mrtveno ili podušje) - narodni izrazi za parastos. Daća - daje se - u spomen pokojniku ona hrana koja se iznosi na grob.


Otkuda parastosi i molitve za umrle?

Pre svega sam pojam Crkve kao zajednice vernih koja se sastoji ne samo od živih (po ljudskom poimanju) nego i od usnulih njenih članova, kao i vera u zagrobni život, u opšte vaskrsenje mrtvih, pravedni Sud Božiji, imali su kao nužnu posledicu prinošenje molitava za „blaženi pokoj“, onih koji su u Hristu usnuli. Pri vršenju pomena i molitava za umrle, Crkva se rukovodi apostolskom zapovešću da se molimo jedan za drugoga i za sve ljude. „Molite se Bogu jedni za druge“ (Jk 5,16). Crkva se tako moli za sve svoje članove. Jer „ bilo da živimo, bilo da umiremo, Gospodnji smo“ (Rm.14,8) a pred Bogom svi su živi!


Istorijski činioci koji su doveli do pojave molitava za umrle

Naime, kod mnogobožaca i kod Jevreja postojali su u vreme pojave hrišćanstva posebni obredi i činovi u čast i spomen mrtvih koji su, nema sumnje, bar spolja uticali na stvaranje sličnih  liturgijskih   manifestacija   i   kod hrišćana, ali su u hrišćanstvu dobili uži smisao. Tako npr. u Starom zavetu se navodi da je Juda Makavej poslao u Jerusalim sve ono što je potrebno za prinošenje žrtava za one koji su poginuli u ratu. A kod mnogobožaca (starih Grka i Rimljana) je bio običaj iznošenja jela na grobove pokojnika, jer su verovali da sa prijateljima tamo jedu i umrli. Ali kod hrišćana briga za upokojenje duša umrlih, pokazivala se naročito u milostinjama, jer ona hrana koja se iznosila na grob davala se siromašnima i beskućnicima i pokazivala se u delima ljubavi, a posebno u molitvama. Zato nema potrebe iznositi na grobove naših pokojnika obilnu hranu i piće i to pretvarati u bahanalije i pirovanja. Najbitnija je molitva koja se prinosi za pokoj duše pokojnika.


Kad se vrše parastosi ?

Pomeni za umrle (parastosi) se daju u 3. 9. i 40. dan posle smrti kao i na pola godine i godinu. Parstos u treći dan simvoliše trodnevni boravak Hristov u grobu, i vrši se i u čast Svete Trojice.

Deveti dan - zbog devet anđelskih činova, sa molitvom da se duša umrlog pribroji njihovim činovima.

Četrdeseti dan - u čast Vaznesenja Hristovog u 40. dan posle Vaskrsenja. Jer u četrdeseti dan posle smrti,  duša čovekova izlazi pred pravedni sud Božiji.


Zadušnice - (zadušni dani)

U Pravoslavnoj Crkvi zadušnice (zadušni dani) osvežavaju i jačaju našu svest da smo mi i naši umrli hrišćani - rođaci, jedan nedeljivi živi organizam, jedna ista živa Crkva. Naša je dužnost da se tih zadušnih dana molimo u hramovima i na pokojištima (grobljima), a isto tako i da činimo milostinju za duše umrlih, s dubokim uverenjem da će Bog primiti prinošenja za pokoj duša onih kojima su namenjena. 


Zašto se ove zadušnice obeležavaju baš uoči Mitrovdana?  

Mitrovdanske zadušnice - One su običaj Ruske crkve od koje smo i mi primili. Naime, Dimitrije Donski posle pobede nad Tatarima na Kulikovskom polju 1380.god. otišao je u Moskovsku obitelj Živonačalne Trojice, prepodobiom Sergiju igumanu, i savršivši tamo pomen poginulim vojnicima, predložio je Crkvi da čini ovaj pomen svake godine u subotu mitrovdansku. Stoga je crkva pribrojala i ove zadušnice ostalim, samo što se ne molimo samo za vojnike nego za sve umrle.

Koje su zadušnice glavne ako uopšte postoji ta podela? Ne postoji podela na glavne zadušnice i manje važne zadušnice, ali zato postoji podela na posebne i opšte. Posebne održavaju porodice za svoje pokojnike, a opšte drži Crkva za sve svoje umrle članove od iskona. Opšte zadušnice su: MITROVDANSKE ZADUŠNICE, MIHOLJSKE - SUBOTA MESOPUSNA,  DUHOVSKE ZADUŠNICE, PONEDELJAK TOMINE NEDELJE

Miholjske zadušnice - Za njih se ne zna ni njihov postanak ni zašto su baš vezane za dan Kirijaka Otšelnika 29. septembar? Po Branku Cisaržu, pošto su se ove zadušnice pojavile prvi put u krajevima Karlovačke mitrpololije i u Bosni, dakle, u predelima koje su bile u sastavu Austrougarske, s toga rešenje ovih zadušnica treba tražiti u lokalnim prilikama. Naime, trebalo je naći u Karlovačkoj mitropoliji mesto za jesenje zadušnice. Ako bismo primili mitrovdanske zadušnice od Rusa na to ne bi gledale - blagonaklono austrijske vlasti. Zato se htelo vezati jesenje zadušnice za praznik Arhistratiga Mihaila 8. novembra, otuda se zovu Mihajlovske = Miholjske zadušnice. Ako bi primili ove zadušnice to bi one padale odmah iza 1. novembra, kad je Rimska crkva imala dan Svih svetih, i to bi ličilo ia ugledanje na Rimsku crkvu i ta je kombinacija odbačena. I uzet je neutralan termin za jesenje zadušnice 12. oktobar po novom i 29. septembar po starom, dan Kirijaka Otšelnika ( a 29. septembra rimokatolici slave Arh. Mihaila). (Dr Lazar Mirković, Heortologija).


Šta je potrebno za parastos?

Za parastos je potrebna kuvana pšenica (koljivo, panaija), sveća, čaša vina, kadionica, briket, tamjan.

Zašto se sprema žito (koljivo)?  Koljivo (žito) nas podseća na vaskrsenje umrlog, jer kao što zemljoradnik ode na njivu i poseje pšenicu, to pšenično zrno istrune u zemlji, ali kasnije iz tog zrna koje je satrulilo iznikne novi plod (klas) pšenice. Tako isto se i tela naših pokojnika predaju zemlji, gde telo trune, da bi prilikom Drugog dolaska Hristovog, to telo našeg pokojnika ponovo vaskrslo, ustalo u život.

Sveća - simvolizuje da je duša umrlog prešla iz zemaljskog života u večni život svetlosti i istine gde sija svetlost lica Božijeg. Kada palimo sveću za pokoj duše, prvo se prekrstimo i kažemo: Seti se Gospode usnulog sluge tvog (ime pokojnika) i podari mu večno blaženstvo, zatim poljubimo sveću i prislužimo je.


Šta treba znati?

Četrdesetodnevni parastos se mora obaviti tačno u onaj dan kada izlazi 40 dana, računajući dane od dana smrti. Ovaj parastos ne valja pomerati. Dok parastosi na pola godine i godinu i oni se daju tačno u dan, ali ako nekome ne odgovara iz tehničkih razloga, mogu se pomerati. Sveće za upokojene mogu se paliti bilo koji dan,  bilo  koje  vreme. U našem narodu  je pogrešno verovanje da npr. za Božić ne valja prisluživati sveće za pokojne. Treba, dakle, znati da nema dana, ni praznika na koji se nemogu prisluživati( paliti) sveće za upokojene. Pitanje osvećenja nadgrobnog krsta (spomenika)?  U  našem  narodu postoji  verovanje da spomenik ne treba osvećivati prve godine, nego druge godine i tome slično. Treba znati da se spomenik može osvetiti onda kada se on postavi na grobnom mestu i ne treba čekati ni drugu ni treću, niti bilo koju drugu godinu. Kada se desi smrtni slučaj, treba naglasiti, da se obavezno slavi slava, na isti način kao i uvek. Čak, šta više, potrebnije je, upravo, slaviti jer se u molitvama za slavu molimo za pokoj duša naših umrlih srodnika.


Srećko Zečević, Protojerej