U Pravoslavnoj crkvi su tri stepena jerarhije, čiji članovi se postavljaju rukopoloženjem.

Zbog toga se i naziva: jerarhija hirotonije, rukopolaganja. To su episkopi, prezviteri (sveštenici) i đakoni.

Pravo rukopolaganja imaju samo episkopi. Pored toga postoji i tzv. jerarhija jurizdikcije. „U ovu jerahiju spadaju oni episkopi, prezviteri i đakoni, koji su običajnim pravom, propisima kanona ili kakvim god crkvenim određenjem ili zaključkom, dobili izvesna prava ili prednosti nad sebi jednakima, kao patrijarsi, mitropoliti, protojereji, igumani, protođakoni, arhiđakoni itd.

Kod episkopskog stepena imamo jerarhijski stepen arhiepiskopa i mitropolita. Arhiepiskop je prvi episkop ili episkop prve stolice (v. 46. pravilo Kartaginskog sabora) koja se odlikuje počasnim rangom, dok mitropolit nije samo episkop svoje eparhije, nego vrši neku višu vlast i nad episkopima drugih eparhija. Prema tome je obično bivalo da se ona episkopija, gde je mitropolit bio episkop zvala, za razliku od onih koje imaju samo obične episkope, arhiepiskopija (prva episkopija) .

Otuda su se mitropoliti nazivali i arhiepiskopi. Ime mitropolit (μητροπολιτης od μητροπολις glavni grad zemlje) je prvi put upotrebljeno na Prvom vaseljenskom saboru 325. godine, da bi se njime označili episkopi rimskih glavnih gradova, koji su prema starom običaju i navici vršili izvesnu vlast nad susednim episkopima.

Kad je pak Rimsko carstvo, a prema tome i Hrišćanska crkva, razdeljena u dijeceze i provincije ili eparhije i mitrpoliti glavnih gradova koji su imali jurizdikciju (vlast) iznad jedne cele dijeceze, nazivali su se jedni patrijarsi drugi egzarsi, pa je ime mitropolit ostalo samo za episkopa glavnog grada provincije, pod čijom su jurizdikcijom bili episkopi provincije i koji je (mitropolit) bio potčinjen patrijarhu ili egzarhu.

U nekim krajevima bio je on i samostalan (autokefalan) , kao na pr. mitropolit Kipra, Češke i Slovačke… Danas nije bezuslovno potrebno da mitropolit ima svoje sedište u glavnom gradu zemlje, nego se mitropolitom zove episkop sa mitropolitskim pravima (L. Mirković, Liturgika I deo, 66-67) .

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi bile su od ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine tri mitropolije: beogradska, karlovačka i crnogorska, koje su se 1920. godine ujedinile, sa ostalim delovim Srpske crkve u Srpsku patrijaršiju. Posle toga titulu mitropolita su dobili episkopi u glavnim gradovima pojedinih banovina.

Patrijarh je zadržao titulu „mitropolit beogradsko-karlovački“, atitule mitropolita su dobili episkopi u Zagrebu, Sarajevu, Skoplju i Cetinju. Ovi mitropoliti nemaju nikakvu vlast nad episkopima ditične pokrajine, ranije republike, a danas samostalne države.

Jedino, kad se na toj teritoriji sastanu svi episkopi na „konferenciju“, tada predsedava mitropolit, episkop glavnog grada.

Mitropolit Amfilohije ima i titulu arhiepiskop, ali opet nema nikakve vlasti nad episkopom nikšićkim Joanikijem, ili mileševskim Filaretom, čija se eparhija prostire i na deo Crne Gore.

Tekst preuzet sa sajta www.svetosavlje.org