U pravoslavnoj teologiji, greh se definiše kao svaka misao, reč ili delo koje je u suprotnosti sa Božjom voljom i ljubavlju. On predstavlja poremećaj odnosa između čoveka i Boga, kao i međuljudskih odnosa. Sama reč „greh“ znači promašaj cilja. A šta je cilj za nas hrišćane?

Odgovor na to pitanje zavisi od toga kako mi pristupamo Bogu: da li kao robovi, sluge ili deca. Blaženi Teofilakt je govorio da: „Postoje tri tipa ljudi koji se spasavaju. Prvi liče na robove koji čine dobro jer se boje suda. Drugi liče na plaćene najamnike, koji žudno služe Bogu radi nagrade. Koji pripadaju trećoj vrsti ljudi, to jest, oni koji su kao sinovi, oni drže zapovesti Božje iz ljubavi prema Njemu.“

Mi pristupamo Bogu kao robovi onda kada je naša glavna motivacija da izbegnemo pakao. Mi se približavamo Bogu kao sluge onda kada je naš glavni cilj ulazak u raj. I najzad, mi pristupamo Bogu kao Njegova deca kada je naša glavna motivacija ljubav. Da se iz ljubavi prema Bogu klonimo greha i prihvatimo vrlinski način života. A vrlina je kretanje čovekovo ka Bogu, čovekova veza i zajednica sa Bogom. Vrlina je služenje drugom.

Centralna koncepcija greha u pravoslavnoj teologiji zasniva se na učenju o čovekovoj slobodi i odgovornosti pred Bogom. Prema pravoslavnom učenju, Bog je stvorio čoveka sa slobodnom voljom i sposobnošću da razlikuje dobro od zla. Međutim, uprkos Božjem daru slobode, čovek često koristi svoju volju na načine koji su u suprotnosti sa Božjim planom za njega.

Greh se može manifestovati na različite načine, uključujući misli, reči i dela. U pravoslavnoj tradiciji, postoji razlikovanje između različitih vrsta greha, kao što su grehovi tela (poput preljube, bluda, krađe), grehovi duha (poput gordosti, zavisti, mržnje).

Pravoslavna crkva uči da je greh univerzalna ljudska pojava i da niko nije lišen grešnosti. Ipak, kroz pokajanje i oproštaj, vernici imaju mogućnost da se isprave i vrate u zajednicu sa Bogom i bližnjima. Pokajanje, kao duhovna praksa, podrazumeva priznanje greha, kajanje za njega, odluku da se greh ostavi i nastoji izbegavati, kao i traženje oproštaja od Boga i onih koje je greh povredio.

Crkva govori da je Gospod Isus Hristos došao na svet da bi spasao grešnike i da je kroz svoj život, smrt i vaskrsenje omogućio ljudima oproštaj grehova i put ka Večnom životu. Sveta tajna ispovesti, koji je deo crkvenog života, omogućava vernicima da ispovede svoje grehe svešteniku i da dobiju oproštaj grehova od Boga.

U suštini, greh predstavlja prepreku duhovnom rastu i blagostanju čoveka, te stoga Crkva podstiče vernike da se trude i da žive u skladu sa Božjim zapovestima i da se, kroz pokajanje, molitvu, pričešće (učestvovanje na Liturgiji) trude da održe čistotu svoga srca i uma.

Srećko Zečević, protojerej