Propoved je crkvena beseda kojom se ljudi poučavaju istinama vere. Na početku hrišćanske propovedi u Novom Zavetu, susrećemo se sa njena dva glavna vida: blagovest i svedočenje o javljanju Spasitelja, kao i izlaganje i objašnjenje NJegovog učenja. Kako piše jevanđelista Luka, Hristos u hramu poučava i blagovesti (Lk. 20,1). Prvi tip propovedi povezan je sa samim javljanjem i celokupnim zemaljskim životom Isusa Hrista do Vaznesenja. U propovedi Isusa Hrista može se izdvojiti nekoliko važnih karakteristika. NJegove reči su blagoveštenje (blaga, dobra vest). Sam Spasitelj propoveda o ostvarenim proroštvima Starog Zaveta, Sam Isus Hristos blagovesti i ustanovljuje Novi Zavet. NJegove reči su svedočanstvo, o čemu On i govori učenicima: „Ja sam za to rođen i za to sam došao na svet da svedočim istinu“ (Jn. 18,37). Apostoli su takođe zadatak svoje propovedi shvatali kao blagovest i svedočanstvo (1 Jn. 1,5; Rimlj. 1,1; 1 Petr. 5,12; 1 Jn. 1,2). NarOD Se DIVIO Propovedi Isusa Hrista, „jer ih učaše kao Onaj koji vlast ima“ (Mt. 7,29). Spasiteljeva propoved odlikovala se vlašću i „potvrdom“, ona je bila potkrepljena ostvarenim proroštvima, isceljenjima, čudotvorenjem, vaskrsavanjem umrlih. I apostoli su ove darove dobili od Gospoda, kako bi i njihova propoved takođe bila svedočanstvo s potvrdom. Bio je to priziv za obraćanje Spasitelju, za ispovedanje NJega kao Sina Božijeg i pre upoznavanja s NJegovim učenjem, za pristupanje k NJemu kroz srce, veru i pokajanje.

Najzad, a to je i najvažnije, Hristos je Svoju propoved potvrdio, posvedočio činom najuzvišenije ljubavi (Jn. 15,13), Svojom dobrovoljnom smrću i Vaskrsenjem. Prema tome, Spasiteljeva propoved predstavlja neraskidivo jedinstvo reči i dela, učenja i života.

Izlaganje učenja vere takođe u značajnoj meri zavisi od duhonosne ličnosti propovednika; plamen njegove vere i njegov podvižnički život važniji su od oratorskog umeća. Zbog toga je apostol Pavle tvrdio: I reč moja i propoved moja ne bi ubedljivim rečima ljudske mudrosti, nešu pokazivanju Duha i sile (1 Kor. 2,4). Iako je do savršenstva vladao umećem krasnorečivosti, sveti Grigorije Nazijanzin, kojeg je Crkva nazvala Bogoslovom, pisao je da bi rado zanemario oratorske metode kada bi, slično apostolima, imao dar čudotvorenja. Blagodatnu reč ne izgovara u toj meri propovednik, koliko je govori Sveti Duh (kao što je On objavljivao Svoju volju i kroz proroke). Sama Reč iskazuje se u Duhu, kroz čoveka. Ovaj Očev dar je Isus Hristos obećao apostolima i svima vernima: „A kad vas predadu, ne brinite se kako ćete ili šta ćete govoriti; jer će vam se u onaj čas dati šta ćete kazati. Jer nećete vi govoriti, nego će Duh Oca vašega govoriti iz vas“ (Mt. 10,18-20). Važna karakteristika iropovedi jeste i njen crkveni, liturgijski karakter. Druga, ništa manje važna karakteristika sastoji se u tome što, saglasno 58. apostolskom pravilu i 64. pravilu Šestog vaseljenskog sabora, u Pravoslavnoj Crkvi u vreme bogosluženja mogu da propovedaju samo oni na kojima počiva blagodat sveštenstva, tj. episkopi i sveštenici, budući da se prilikom vršenja Sv. Tajne rukopoloženja u čin za njih traži poseban dar, duhovna „blagodat učiteljstva“. Oni su zbog toga dužni da u vreme propovedanja na sebi nose znakove svog svešteničkog dostojanstva: episkop bi, trebalo da nosi omofor, a sveštenik epitrahilj. Crkva samim tim ističe da „pokazivanje duha i sile“ ne potiče od čovekovog besedničkog talenta i njegove ličnosti, nego od Duha Božijeg, od blagodati sveštenstva. U propovedi postoje tri žanra: propovedi na dogmatske teme, propovedi povodom praznika i propovedi posvećene pomenu svetih.

Preuzeto iz knjige
Pravoslavni pojmovnik za početnike
Biblioteke "Očev dom"