Kada se mi nedeljom ili praznikom saberemo u Crkvi - episkop, sveštenici, đakoni, pojci, narod – tada počinje Božija služba, Liturgija. Mi tada donosimo u crkvu darove Bogu: hleb, vino, ulje, razne plodove i cveće. Tamo ih predajemo episkopu ili sveštenicima, a oni ih predaju u ruke Hristu. Hristos naše darove daruje Bogu Ocu i moli Ga da sve nas osveti i sjedini u ljubavi. Na kraju se mi tim darovima pričešćujemo.

Liturgiju je ustanovio Gospod Isus Hristos na Tajnoj večeri, tj. na poslednjoj večeri NJegovoj sa apostolima. Tada je Gospod Isus uzeo hleb u svoje ruke i zablagodario Bogu Ocu i rekao: Uzmite jedite, ovo je Telo moje. Zatim je uzeo čašu vina i rekao: Pijte iz nje svi, ovo je Krv moja Novoga zaveta koja se proliva za mnoge radi oproštaja grehova. Liturgija je centar, samo srce pravoslavnog bogosluženja, iz nje izviru sve ostale Svete tajne. Na njoj se prineseni hleb i vino, prizivom (epiklezom),  i dejstvom Svetog Duha osvećuju i pretvaraju u Telo i Krv Gospoda Isusa Hrista, kojim se verni onda pričešćuju i tako sjedinjuju sa Hristom Bogom.


Krštenje

Krštenje je Sveta tajna Crkve. Pod Svetim tajnama u Pravoslavnoj crkvi podrazumevaju se sveštene radnje u kojima dolazi do susreta Boga sa čovekom i ostvarivanja zajednice s NJim. Čovek je pao u greh, u zlo. U Svetom pismu Novog zaveta posvedočeno je da sav svet leži u zlu. U takvom svetu zla i greha čovek se nalazi kao u ponoru, na njegovom dnu, odakle čovek vapi za spasenjem. Čovek je sam nemoćan da se svojim silama spase, dok mu neko sa vrha ponora ne spusti konopac spasenja, za koji će se on svojom voljom oberučke uhvatiti. Zašto? Zato što je greh umanjio čovekove duhovne sile da ispunjavaju volju Božiju. Greh je onemogućio čoveku da živi u zajednici sa Bogom, u prisustvu Božijem. Gospod Bog, naš Tvorac, koji je mnogomilostiv, nije zaboravio čoveka u tom ponoru zla, i kada se ispunilo vreme, poslao je obećanog Mesiju, Gospoda Isusa Hrista, a Hristos je za čoveka osnovao Crkvu Svoju svetu, sa Svetim tajnama u njoj, da se u njoj, Crkvi, čovek spasava od greha i zla. Svete tajne su, dakle, onaj konopac koji je Hristos sa nebeskih visina iz čiste i bezgranične ljubavi spustio u našu dolinu plača da bismo se mi, grešni ljudi, uhvatili za njega i svojim raslabljenim silama uz pomoć Božije blagodati spasili i sa anđelima večno slavili i hvalili u Carstvu Božijem NJegovo sveto ime: Oca, Sina, i Svetoga Duha – Svetu Trojicu.

Cilj Svetih tajni je ostvarenje zajednice sa Hristom. Biti kršten, znači postati član Crkve.

Krštenje je osnovna istina i Sveta tajna naše hrišćanske, vere Pravoslavne. Svetu tajnu Krštenja zapovedio je Hristos: Idite, dakle i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca, Sina i Svetog Duha (Mt 28,19).

Da bi neko mogao da postane član Crkve, potrebno je da veruje i da bude kršten, pokajte se i da se krsti svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje grehova, i primićete dar Svetog Duha (Dap 2, 38). Dakle, bez krštenja, kao izraza vere u Boga, niko nije mogao da postane vernik, odnosno hrišćanin.

Krštenjem čovek zadobija oslobođenje od Prvorodnog greha (Adamov i Evin greh) i oproštaj ličnih grehova. Onaj koji je kršten ne znači da će automatski biti hrišćanin ako se krstio. Zato što je Krštenje izraz slobode. Biti hrišćanin je odgovorno. Sveta tajna Krštenja nije magijska radnja, koja bi automatski izvršila na hrišćaninu promenu, bez njegove žive vere i aktivnog učešća u novom biću i životu. Krštenjem se stupa u Hristovu vojsku, ali vojnik još treba da se pokaže, da je stvarno borac, tj. podvižnik, trudbenik, aktivni učesnik u novoj realnosti. Krštenjem je Bog Otac ljude učinio Svojom decom, tačno onako kao što je Hrista za vreme NJegovog krštenja na reci Jordanu nazvao Sinom svojim ljubljenim, i Duh Sveti u vidu goluba potvrdio tu istinu. Tako i mi koji se krštavamo u osvećenoj vodi punoj blagodati Duha Svetoga, postajemo deca Božija, sinovi Božiji i braća Hristova. Krštenje je prva stepenica uzlaženja čoveka ka Bogu. Posle krštenja mora doći do preporoda i obnovljenja čitavog čovekovog života, i mora doći i do duhovnog preporoda. Ako se ovo ne dogodi, krštenje neće uroditi plodom. Kada se  krštenje shvati kao formalnost, dug tradiciji ili modi, i posle krštenja čovek nastavi da živi kako je živeo, on se lišava svih plodova Svete tajne, odvaja se od Hrista i izopštava sebe iz Crkve.

Mnogi će iz drugih religija reći, a i oni koji nisu kršteni: Kakva je razlika između krštenog i nekrštenog čoveka, i kršten je čovek i nekršten je čovek? Možemo odgovoriti jednim primerom: Ako mleko ostavimo i ne posolimo ga, ono će se pokvariti, ako posolimo mleko, ono će postati sir i moći će da se jede. I tako je Krštenje so naša.


Šta znači za neke ljude krštenje?

U današnje vreme, kada pitate nekog radi čega prima krštenje, dobićete najrazličitije odgovore. Jedni će reći, mi smo Srbi i to znači, moramo da se krstimo. Drugi će reći, da dete mora da se krsti, da ne bi bilo bolesno. A treći, da bi dete bilo srećno.

Odgovor na sve ovo bio bi da nas krštenje ne čini, ni više, ni manje Srbima nego što jesmo. Krštenje je dato svim narodima, a ne samo Srbima. U Crkvi «nema ni Grka, ni Judejca,», svi smo Hristovi. Mnogi narodi su primili hrišćanstvo i krstili se kada je Srbija još bila paganska.  Krštenje nas takođe ne čini zdravim i srećnim, jer spada u duhovnu, a ne u materijalnu oblast. Mi se krštavamo da bismo spasili dušu, i da bismo bili u zajednici sa Hristom, a ne da bi popravili zdravlje. Bićemo sa Hristom ako od momenta krštenja počnemo jedan novi, bolji život, nego što smo ga imali do krštenja. Zato je Krštenje novo rođenje, ili drugo rođenje. Kada se dete rodi, majka ga stavlja na grudi i doji ga. Tako je i čoveku posle krštenja, posle drugog rođenja, potrebna duhovna hrana – a ta hrana je Sveto pričešće i molitva. Krštenje je samo početak puta. Kada se dete rodi, njega treba odgajiti, vaspitati, podučiti. Isto je to i u duhovnom životu. Krštenje nas ne spasava automatski, bez našeg truda i napora. Ono nas čini decom Božijom i decom Crkve koju je osnovao Gospod Hristos. A to znači, da moramo da koristimo sve one blagodatne darove koje je kroz Crkvu dao naš Spasitelj Gospod Hristos, a to su: evharistija, ispovest i druge Tajne i kroz njih nam se daje blagodat.

Ako se čovek krstio i nastavlja da živi onako kako je živeo, on je sličan onom bezumniku koji je kupio kartu za voz, a ne sprema se da otputuje njim. Ili se upisao na fakultet, a neće da studira.


Šta je potrebno za krštenje?

KUM - Samo po sebi je jasno da kum na krštenju može biti samo lice pravoslavnog veroispovedanja, koje pri tome dobro poznaje makar osnovne istine hrišćanske vere i morala, kao i suštinu Svete Tajne Krštenja, a isto tako i suštinu zaveta koje daje za krštenog  i koje je kum dužan da prenese i objasni krštenom kada bude dovoljno zreo.  Usled toga kumovi ne mogu da budu:

  • maloletnici (kum ne može da bude mlađi od 15 godina, a kuma od 13)
  • lica koja žive nemoralnim životom,
  • raskolnici i
  • inoverni.

KRSNICA - Krsnica je platno bele boje, veličine od jednog, do jednog i po metra, u koje se dete uvija posle krštenja. Od te krsnice se potom detetu sašije košuljica, benkica ili jastučić za spavanje. Bela košulja i krsnica simbolizuju nevinost, čednost i bezgrešnost, jer je bela boja simbol čistoće duhovne i telesne. Kada se novokršteni oblači u belu haljinu, episkop ili sveštenik izgovara reči: Oblači se sluga Božiji (ime) u odeću pravde, u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, amin.

SVEĆA - Treba kupiti sveću od čistog pčelinjeg voska u crkvi, gde se obavlja krštenje, a nikako na ulici i po prodavnicama, jer su samo u hramu Božijem sveće osveštane, a time se i pomaže opstanak crkve. Zašto se prislužuje sveća na krštenju, šta ona simboliše? Naime, Bog je svetlost. On živi u nepristupačnoj svetlosti. Gospod Isus Hristos se naziva, Sunce pravde; tiha svetlost; nezalazna svetlost. Prema tome, svetlost sveće je simbol božanstva. Drugi razlog zašto se sveća prislužuje je taj, da svetlost sveće označava svetlost evanđelskog učenja Hristovog, koje nam osvetljava životne puteve. Zatim, upaljena sveća daje i toplotu, te time označava i toplinu naše ljubavi za koga sveću i prislužujemo (u ovom slučaju je toplina ljubavi kuma prema kumčetu).


Krštenica

Krštenica je dokument koji svedoči, dokazuje, da je neko kršten u Pravoslavnoj crkvi.

Posle izvršenog krštenja, sveštenik upisuje podatke o novokrštenom, u Matičnu knjigu krštenih i miropomazanih, a krštenica je izvod iz matične knjige krštenih i miropomazanih (ti podaci su: ime novokrštenog, ime i prezime i zanimanje roditelja novokrštenog, ime, prezime i zanimanje kuma i drugi podaci).

Da bi neko dobio krštenicu treba da dođe do crkve (hrama) u kome je kršten, da kaže svešteniku kada je kršten, i sveštenik će napisati izvod iz Matične knjige krštenih i miropomazanih, tj. krštenicu. Ako je neko sprečen lično da dođe do crkve gde je kršten, može da pošalje nekoga od porodice, rodbine ili prijatelja, da to učine umesto njega.

Ako je neko u inostranstvu i nema nikoga ko bi umesto njega dobio krštenicu, može telefonom da kontaktira sveštenika, i sveštenik će izdati krštenicu, i može da je poštom pošalje na adresu ili da je skenira i da je pošalje faksom ili mejlom.

Nekada se dogodi, da neko treba da kumuje na krštenju, kršten je kao dete, ali, nema dokaz o tome, nema krštenicu, nije upisan u Matičnu knjigu krštenih i miropomazanih.

Svako ko ne može da dođe do svog izvoda iz knjige krštenih, potrebna su mu dva svedoka sa krštenja (kum ili otac, kum ili majka, ili otac i majka, ili fotografija sa krštenja) koji će u Crkvi posvedočiti, zatim se uzimaju podaci i sveštenik vrši naknadni upis u Matične knjige krštenih i miropomazanih i tek posle toga može da se dobije Izvod iz knjige krštenih.

Ukoliko ne postoje nikakvi izgledi da se proveri da li je neko kršten, a ako on tvrdi da jeste, onda ga sveštenik ponovo krštava uz jednu izmenu umesto: „Krštava se sluga Božiji…“ treba da kaže: “Ako nije kršten, krštava se sluga Božiji…“

Srećko Zečević, protojerej